Ruku pod ruku sa poljoprivredom, astronomija je napravila prve korake između rijeka Tigra i Eufrata, prije više od 10,000 godina. Najstariji zapisi o ovoj nauci pripadaju Sumeranima, koji su prije svog nestanka prenijeli narodima regije naslijeđe mitova i znanja. Naslijeđe je podržalo razvoj vlastite astronomske kulture u Babilonu, koja je, prema riječima astroarheologa Mathieua Ossendrijvera, bila složenija nego što se ranije zamišljalo. U najnovijem broju časopisa Science, istraživač sa Univerziteta Humboldt, Njemačka, detaljno analizira babilonske glinene ploče koje otkrivaju kako su astronomi ove mezopotamske civilizacije koristili znanje za koje se vjeruje da se pojavilo samo 1,400 godina kasnije, u Evropi.
Proteklih 14 godina, stručnjak je odvajao sedmicu godišnje za hodočašće u Britanski muzej, gdje se čuva ogromna zbirka vavilonskih ploča koje datiraju iz 350. godine prije nove ere i 50. godine prije nove ere. Ispunjeni klinastim natpisima iz naroda Nabukodonozora, predstavili su zagonetku: detalje astronomskih proračuna koji su sadržavali i uputstva za konstruisanje trapezoidne figure. Bilo je intrigantno, jer se smatralo da je tehnologija koja se tamo koristila nepoznata drevnim astronomima.
Međutim, otkrio je Ossendrijver, uputstva su odgovarala geometrijskim proračunima koji su opisivali kretanje Jupitera, planete koja je predstavljala Marduka, boga zaštitnika Babilonaca. Zatim je otkrio da su trapezoidni proračuni upisani u kamen alat za izračunavanje dnevnog pomaka džinovske planete duž ekliptike (prividna putanja Sunca gledano sa Zemlje) tokom 60 dana. Pretpostavlja se da su astronomski sveštenici zaposleni u gradskim hramovima bili autori proračuna i astralnih zapisa.
“Nismo znali kako su Babilonci koristili geometriju, grafiku i figure u astronomiji. Znali smo da to rade sa matematikom. Takođe je bilo poznato da su koristili matematiku sa geometrijom oko 1,800 godina prije Krista, samo ne za astronomiju. Novost je da znamo da su primijenili geometriju za izračunavanje položaja planeta” kaže autor otkrića.
Profesor fizike i direktor Astronomskog kluba Brasília, Ricardo Melo dodaje da se do tada vjerovalo da su se tehnike koje su koristili Babilonci pojavile u 14. stoljeću, u Evropi, uvođenjem Mertonove teoreme prosječne brzine. Propozicija kaže da, kada je tijelo podvrgnuto jednom konstantnom ubrzanju različitom od nule u istom smjeru kretanja, njegova brzina varira ravnomjerno, linearno, tokom vremena. Mi to zovemo Uniformno Varied Movement. Pomak se može izračunati pomoću aritmetičke sredine modula brzine u početnom i konačnom trenutku mjerenja, pomnožene vremenskim intervalom u kojem je događaj trajao; opisuje fizičko.
“U tome leži veliki vrhunac studije” nastavlja Ricardo Melo. Babilonci su shvatili da je površina tog trapeza direktno povezana sa pomeranjem Jupitera. „Istinska demonstracija da je nivo apstrakcije matematičkog razmišljanja u to vreme, u toj civilizaciji, bio daleko iznad onoga što smo pretpostavljali,“ kaže stručnjak. On ističe da se, da bi se olakšala vizualizacija ovih činjenica, koristi sistem koordinatnih osa (kartezijanska ravan), koji su opisali tek René Descartes i Pierre de Fermat u 17. stoljeću.
Dakle, kaže Melo, iako nisu koristili ovaj matematički instrument, Babilonci su uspeli da daju sjajnu demonstraciju matematičke spretnosti. „U sažetku: izračunavanje površine trapeza kao načina za određivanje pomaka Jupitera prevazišlo je grčku geometriju, koja se bavila isključivo geometrijskim oblicima, jer stvara apstraktni matematički prostor kao način da se opiše svijet u kojem živimo. .” Iako profesor ne vjeruje da nalazi mogu direktno interferirati sa sadašnjim matematičkim znanjem, oni otkrivaju kako je znanje izgubljeno u vremenu dok nije samostalno rekonstruirano između 14. i 17. stoljeća kasnije.
Mathieu Ossendrijver dijeli isto razmišljanje: „Vavilonska kultura je nestala 100. godine nove ere, a klinasti natpisi su zaboravljeni. Jezik je umro, a njihova religija je nestala. Drugim riječima: završena je čitava kultura koja je postojala 3,000 godina, kao i stečeno znanje. Samo malo su povratili Grci” napominje autor. Za Ricarda Mela ova činjenica postavlja pitanja. Kakva bi bila naša civilizacija danas da su naučna znanja antike sačuvana i prenijeta na sljedeće generacije? Da li bi naš svijet bio tehnološki napredniji? Da li bi naša civilizacija preživjela takav napredak? Postoji mnoštvo pitanja iz kojih možemo postaviti nastavniku.
Ova vrsta geometrije pojavljuje se u srednjovjekovnim zapisima iz Engleske i Francuske koji datiraju otprilike 1350. godine nove ere. Jedan od njih pronađen je u Oksfordu, Engleska. “Ljudi su učili izračunati udaljenost koju pređe tijelo koje ubrzava ili usporava. Razvili su izraz i pokazali da morate usredsrediti brzinu. Ovo je zatim pomnoženo sa vremenom da bi se dobila udaljenost. U isto vrijeme, negdje u Parizu, Nicole Oresme je otkrila istu stvar i čak napravila grafiku. Odnosno, on je dizajnirao brzinu” objašnjava Mathieu Ossendrijver.
“Ranije nismo znali kako su Babilonci koristili geometriju, grafikone i figure u astronomiji. Znali smo da to rade sa matematikom. (...) Novost je u tome što znamo da su primijenili geometriju za izračunavanje položaja planeta” citirano Mathieu Ossendrijver, astroarheolog.
